Sve vise verujem u to da ni snovi vise nisu na mojoj strani i oni me neprekidno potsecaju na realnost :((

 Neka proslava, kod nekoga... Sve nepoznata lica, ali svi znaju Njega. Moja kuma je pored mene. Neko je pomenuo carobnu rec "Aleksa" i u meni je sve zatreperilo... Sledeci trenutak, eto njega, ulazi u prostoriju, nasmejan, vedar i svi se raduju sto ga vide. Samo ja, ja sam potonula. Nisam vise dobro raspolozena, dosta mi je svega i izlazim na terasu da ohladim misli... Terasa nedovrsena - samo jedna uska, kratka betonska ploca, nema nicega, nikakve ograde cak ni privremene. Stojim na ivici, gledam dole negde al noc je, nista ne vidim, okrecem se i ugledam njega, stoji tacno naspram mene. Pocinjem da se tresem - hladno mi je. Osetim njegove ruke na mojim ramenima, vidim kako se primice mom licu, zatvaram oci! Poljubac je bio dug, topao i prelep! Pozelela sam da se ne zavrsi, osecala sam kako se unazad primicem ivici terase "Aleksa, pascu !!!" "Ne boj se, neces, drzim te" nastavlja da me ljubi, deo mog stopala vec prelazi ivicu i u trenutku kada sam mislila "to je to, padam" Njegove ruke su me povukle napred "neces pasti, ja sam tu" Ulazim nazad u prostoriju i odmah prilazim mojoj kumi sa sirokim osmehom na licu, kazem joj tiho, a u sebi vristim "Duso, ljubila sam se sa Aleksom" Nije ni trepnula... "Da, znam - videla sam" 

Probudila sam se i pomislila: "Nije ni cudo sto sam sanjala da sam na ivici, ja i jesam na ivici"

A moja kuma - ona sve uvek zna, a mislim da ce jednom stvarno da polozi za C kategoriju, da moze redom da gazi one koji mene gaze u snu i na javi :)