Još od sinoć sam bila nervozna, uzrujana... Srce mi je treperilo kao da sam nešto očekivala... Podsvesno, znala sam i zašto, samo nisam smela sebi priznati... Osećam se krivom bez razloga... Znam da ništa loše nisam uradila, znam i da ne planiram ništa... Jedno su ipak planovi, a sasvim drugo nada i očekivanje... Tako da sam danas ustala čak i pre sata, pažljivo se našminkala, još pažljivije izabrala odeću... Ništa specijalno, al opet, po meni, lepo...

Došla na posao i... čekala...

Zastao je na vratima jer je prvo ugledao direktora i ostale kolege, a onda tek mene. Bila sam u drugoj prostoriji, koja je iza njega, nije me tu očekivao. Zato je krenuo pravo, a onda stao, okrenuo se i ušao u kancelariju. Ustala sam, pružila mu ruku, gledali smo se u oči. Potrajalo je samo trenutak, al rekla bih da je i on pomislio baš ono što sam mu ja rekla

"Nedostajao si mi..." i još jedno BRAVO IDIOTE ZA MENE!!! Ko zna koje po redu!

i evo samo za njega...